Čovjek i potencijal

четвртак, новембар 21, 2013 by Mhejl · 0 comments
Tagovi: ,
Čovjek, rođen, zasniva se kao prirodno-čulno biće, kao potencijal svih ispoljavanja koja pripadaju i mogu pripadati čovjeku kroz razvojnu praksu. Ali čovjek je uvijek konkretan: u istorijskim uslovima koje zatiče. Čin društvene socijalizacije, stoga, ne predstavlja samo formiranje individuuma naučenog vještinama za ostvarenje svog potencijala, već, u izvjesnoj mjeri, i prvo ograničenje tog potencijala, jer je ispunjena mogućnost mogućnost koja se da ispuniti u društvenom okviru, i rijetka je (revolucionarna) akcija koja ga nadilazi, barem u toku jednog života... U otuđenom industrijskom društvu, stepen ostvarenja čovjeka je, posredno, i stepen njegove neostvarenosti, jer u neslobodnom društvu ostvarenje jedne funkcije zatire ostale, i čovjek je sveden na nju.

Ukoliko želim živjeti, jesti, piti - moram obavljati određenu djelatnost, kojoj je glavni, i često jedini cilj, održanje moje egzistencije. Ova nemilosrdna ekonomska redukcija širi se na svaki rad uopšte. Tako profesor predaje đacima sa nužnošću stanarine, hrane, kredita, itd., na plećima, baš kao što radnik nije zainteresovan za stvaranje društveno-korisnog proizvoda, a činovnik životari da bi kupio novi auto, kuću, dušu i ličnost - a ne da bi olakšao muke mehanizma modernog društva. Rad je u svrhu nadnice - koju daje drugi - poslodavac, vlasnik živog rada - stvoritelja. Nad modernim društvom i dalje lebdi sijenka oskudice, straha od gladi i ulice, od životnog bankrota. Čovjeku se često uskraćuje čak i privilegija robovanja kapitalu, gurajući ga u redove nezaposlenih - a tada, poručuje mu se, ne vrijediš ništa. Pa i ako želim studirati, često ne mogu studirati ono ka čemu stremim, u čemu bih bio najkorisniji, povećavajući opšte-društveno bogatstvo, već - onu profesiju koja će me sutra što skuplje prodati poslodavcu!


O svemu ovome je kritički pisao Marks, ali i dalje se čini savršeno razumnim -  u svijesti ljudi, potopljenih u čulno, čija je dimenzija ljudskog djelovanja ograničena na sferu postojećeg. Može se biti kvantitativni dodatak postojećim pojavama i odnosima (bilo kao tlačitelj ili potlačeni, apologeta ili nesrećna svijest, konzument ili siromah), ali je isključena kvalitativno drugačija praksa -  koja bi bila klica novog, itekako drugačijeg svijeta. A kvantitet otuđujućih akcija se, istina, i dalje preobražava u kvalitet - u kvalitet produbljenijeg otuđenja, raščovječenosti. U najboljem slučaju, mogu širiti ideale i praksu Zapada, "kraja istorije" (benking, investing, partikularna i apstraktna "prava" manjina, bez uzimanja cjelovitog, konkretnog čovjeka u obzir) - na balkanske gudure, kao NVO aktivista koji je "osmotrio" Kraj i konačno ispunjenje čovjeka - u degenerizmu korporativizma. Ili, pak, biti "ljuti" nacionalista - koji od Istorije vidi samo borbu nacija i plemena (u stilu reakcionarnog tumačenja Hegelovog "svjetskog uma") - bez ijednog kvalitativnog pomaka, raskida, ljudske suštine i međuzavisnosti koja ide iznad nacionalnih granica, i samih tek produkata Istorije - ljudskog rada. Ali sama kategorija "istorijskog" je davno zatrta, jer sadrži i prevazilaženje potojećeg, nove društvene oblike (kroz Revolucije i društvene prevrate - nagle transformacije), te je, stoga, uvijek živ podsjetnik moći Čovjeka koji iznova i iznova nadilazi date uslove. Ne - postoji samo automatizovani rad i komfor, ili bijeda (mada, sve više drugog!), i slijepa (implicitna, no utoliko monolitnija) ideološka vjerovanja. Ne propitujemo njihove izvore (buržoaske revolucije), jer poznavati značilo bi shvatiti njihovo krivljenje u praksi, njihovu malu oslobodilačku moć (sloboda za bogate, kroz "prirodno" djelanje kapitala).

No vratimo se na socijalizaciju, na ostvarenje konkretnog potencijala jedinke. To nipošto nije bezbolno i potpuno svođenje jedinke na društveno odobrenu formu; reći to, znači pasivizirati čovjeka, poreći njegovu stvaralačku aktivnost, stvaralačku suštinu, a i samu prirodu društva. "Društva" kao cjeline individualnih života i njihovih (otuđenih, kroz interese datih) odnosa -  prožete ljudskim nesvjesnim i ljudskim protivuriječnim. Da u društvu mogu postojati dvije po prirodi antagonističke pojave, koje su integralni dio društva i njegovog funkcionisanja, koje se međusobno stvaraju a ipak razvijaju situaciju bespoštedne borbe u svim slojevima stvarnosti i potencijal uništenja jedne od njih, rušenja odnosa kroz njegovo puno razvijanje - nezamislivo je "zdravorazumskim" sociolozima, psiholozima i sociolozima! A opet! Kapital i rad, to jest poslodavac i radnik, "građanska" i stvarno-ljudska prava, "zdravlje" i mentalna bolest društva - protivuriječni momenti i same nikada kompletirane, nikada sasvim zatvorene razvoju cjeline društva! "Građanska" prava u ustima Gospodara kapitala i ljudi draže sirotinju i nagone je ka stvarnim dobicima - prehrani, smještaju, obrazovanju, slobodnijem radu; a standardi "zdravlja" jednog društva tjeraju u neurozu ili čak ludilo onoga ko im se ne prilagodi! O radniku i poslodavcu se ne mora ni govoriti, toliko je taj odnos zaoštren i razvijen.


I tako dobijamo ličnost "pocijepane", tj. otuđene svijesti: rastrzane između onoga što ima, tj. što postoji, pri čemu se nerijetko vjeruje da to mora biti, i onoga što ljudsko biće želi, makar i nesvjesno, tj. što mu treba. Ne shvatiti "ima" i "treba" vulgarno, na način našeg doba, kao posjedovanje stvari: "imati" se dade promašen život, prodato dostojanstvo i slomljena ličnost, a treba nam, tako mnogo!, sloboda, stvaralački rad i bratstvo. Imamo potencijal da volimo, i u drugome nalazimo svoj cilj, cilj po sebi, a ostvarujemo "konkurisanje" na mizernom tržištu ljudskih odnosa, stalno u strahu da nismo povoljno razmijenili svoju ljubav za podjednaku KOLIČINU (!) ljubavi dovoljno vrijedne osobe; kao i da će nas naši izabranici UTRAMPITI nađu li bolju ponudu. Svakog dana u nama zriju misli i ideje koje bi mogle biti ostvarene, opedmećene kao slika našeg uma, moći, bića, ali radimo automatizovane poslove, često ih mrzeći, shvatajući "slobodno vrijeme" - kao dokolicu, prazno besposličarenje, sumanutu konzumaciju svega, koja nas okupira, ali suštinski ne mijenja. Ko danas pristupa filmu, recimo, kao stvari-po-sebi, a ne načinu da se "zabavi" i "ubije" vrijeme? Koga film mijenja, ko osjeti dah druge stvarnosti, one umjetničke, te beskrajnu napetost između "jest-treba da bude"? Ko u svijetu - plodu zamisli, datom u umjetničkom radu, vidi izazove i kritiku upućenu stvarnoj ljudskoj egzistenciji? Gledaoci? Teško. Kritičari? Ta oni su odavna zaluđeni kvantifikacijom (ocjenjivanjem), svođenjem dijela na svoje ("subjektivne") kategorije, čuvajući se "filozofskih digresija"! "Potemkin" je 1925. dao estetski izraz eri masovnih revolucionarnih pokreta, stremljenja masa, očaja i pobune sred žrtava rata. Danas, nema takvog dijela, jer nema društvene sile koja bi ga iznijelo: niti organizovanog radništva, niti istinske, radikalno kritičke inteligencije. Ima li većeg besmisla, dubljeg nepoznavanja suštine stvari usred umnožavanja svih materijalnih sredstava i bogatstava?

Defekti pojedinca se tako rijetko dovode u vezu sa opštim defektima društva, svedeni ili na individualne greške vaspitača ili na "podnošljive" mane kojima je svaki sistem proklet. (Tako se, recimo, uvijek može desiti da neko odraste u porodici koja ga zlostavlja. Tu na scenu stupa pripitomljena psihologija!) Ličnost otkriva novi stupanj usamljenosti, jer njene brige ostaju raskinute od egzistencijalnih, tj. briga bitisanja čovjeka uopšte. Zarobljeni u neposredno-čulnom, ne dovodimo svoje brige i defekte u odnos sa opštim procesom, ili, ako to i činimo, na ako apstraktan i maglovit način ("teško vrijeme", "ekonomska kriza", "lopovski političari"), da je svaka oslobodilačka akcija nemoguća, nezamisliva, ne-praktična. A u drugome vidimo tek ulagivanjem i "ulaganjem" uslovljenu psihološku podršku, rame za plakanje, ili, još češće, samo suparnika na tržištu ljudskih vrijednosti (svedenih na profit, novac), nikako sadruga u ljudskoj djelatnosti. Neki od nas su slomljeni tim kafkijanskim Procesom, nemogućnošću oslobođenja, i okreću se drugim vidovima "svijesti", nadajući se misaonom bijegu od svijeta i sebe u njemu: religiji, cinizmu, nemoćnom individualizmu "ličnog stila", ili običnom tupom očaju, nesvjesnom nihilizmu... I nigdje ne nalaze moć negirajućeg koja rađa nove, slobodne oblike iz starog i postojećeg, jer su date svijesti obuhvaćene, predviđene društvom, i samo daju nove dimenzije otuđenog, nemoćnog postojanja.


Drugi, pak, čine od uslova otuđenja i neslobode svoju istinsku prirodu - jer je i otuđena priroda takođe istorijski izraz ljudske prirode, kako Marks mudro ističe. Strahovit je to proces ništenja ljudskog bića: zatiranje potencijala (izvora bola, nesigurnosti, borbe i smjeranja ka ostvarenju) zarad postojanja, proste svijesti koja nalazi svoj mir u činjenici mirenja, izjednačenosti sa pojavnim svijetom. No postoji li potpuna stopljenost? U elektrodi i najsavršenijeg čovjeka-automatrona jedna pogrešna aktivacija vodi u sumnju, agresiju, smrt i ludilo: kako From kaže, ako se ljudska potreba, potreba (ostvarenja) čovjeka, ne može ostvariti u samostvaralačkom stvaranju, produktivnoj praksi, izraz svoje Moći može potražiti u suprotnom činu: uništavanju kao činu postojanja, osjećanja sebe kroz patnje drugih, koji interiorizuju (osjećaju) naš udarac, bijes, patnju. Tu može biti polje za humanističku psihoanalizu: mjesto determinističkog, sasvim neljudskog i uvijek istog sukoba između "divljačkih nagona" i "represivne civilizacije", mogla se ticati konkretnog i ljudskog sukoba mehanizama banalizovanja, otuđenja i onoga ljudskog što se opire rastakanju.

Današnje društvo, po mnogo čemu Markuzeovo društvo "jednodimenzionalne misli", odavna u sebi nema metoda i umova koji bi nastavili njegovo istinsko istraživanje, moguće samo kroz djelanje za njegov preobražaj. Kritičko-negacijska moć, moć stvaranja Istorije, živa klica drugačijeg i boljeg, svojstvena radnom stanovništvu, a naročito misliocima, pobunjenicima, djelatnicima (u smislu nesputane, punoljudske djelatnosti) - predugo je gušena u začetku, ne nalazeći načina da se izrazi, kružeći kao avet na obodima društva, avet čije se ima nikada ne izgovara. Recite Čovjek! Revolucija! Praksa! danas, i ko će slušati i mariti u svijetu praktičnih termina?  Protivnici postojećeg, obespravljene radne mase, nemaju nezavisnog intelektualnog života, i, stoga, ni metode kritičkog rastakanja stvarne društvene prakse u nove oblike, koji stoje u oprečnosti sa starim. Ne, oni usvajaju jezik ideologije (porezi!, skupština!, nacionalni interes!), sprečavajući autohtoni razvoj oslobodilačkog svijeta rada, kriveći svoje ciljeve u slici društva eksploatacije.

U nedostatku stvaralačke negacije, javlja se besplodni bunt, nova forma samosakaćenja: recimo, kult nerada kod omladine. Bitno je imati, i trošiti: rad je nešto zamorno i degradirajuće, znanje koje ne služi "snalaženju" BESKORISNO je; a "faca" je onaj ko postigne najviše sa najmanje truda. U takvom svjetonazoru, ravnodušnost je znak individualne vrijednosti i prkosa, cinizam pameti, a besposličarenje slobode. Ne-stvarati znači živjeti, a raditi životariti u iluzijama. Otvaranje kafana i barova, te zatvaranje fabrika, nije niti puki uzrok niti posljedica ovakvog stava, već dio dijalektičkog procesa društva u totalitetu. Baš kao što su istina (ponižavajući karakter današnjeg rada) i laž (ispunjen čovjek kao ne-stvaralačko biće) tijesno spojeni u jedan plitak stav, ni živo tkivo društva se ne da formalno-logički raskidati na prosti lanac uzroka i posljedice. Omladina ipak i dalje ostaje ugušena i raspeta između lažnih izbora: ropski rad ili parazitizam. 

Partijska birokratija je aktivno pokušavala da preobrazi čovjeka prema slici svojoj: u radno, poslušno, vječito optimistično i nekritično biće. Ona je gvozdenih stiskom kontrolisala društvo, katkada se služeći i otvorenim terorom, no i sama gonjena unutrašnjom protivuriječnošću: potrebm da se proizvodnja društva razvije društvenim, naizgled neeksploatisanim radničkim radom, ne bi li uživala u višku stvorenih vrijednosti, a i da se istovremeno ti isti radnici iznova i iznova svedu na svijest kojoj je na papiru priznato samoupravljanje još uvijek upravljanje, slijeđenje spoljne sile (Boga, kapitala, Partije), čovjeku nedostižne, koja ga usmjerava ka "korisnim" ciljevima. Takav položaj nije mogao voditi ka nastavljanju povijesti, već samo ka njenoj degradaciji: rušenju "socijalizma" i uspostavljanju kapitalista-posjednika od nekadašnje partijske elite, u vidu konačnog, nasljednog prisvajanja bogatstva društva, u regresivnom, varvarskom vidu društvene pljačke, rasipanja, grabljenja, uništavanja. I nikakav drugi vid, nikakva "mirna" tranzicija nisu bili mogući. (Uz to, ne smijemo ni zaboraviti uticaj inostranih kap. sila.)


No i dalje možemo reći da razdoblje takvog ekonomskog uspona, postignutog tim sredstvima, odgovara društvenom karakteru radišnog (ali ne i slobodnog, rasterećenog u svom radu), optimističnog, nahranjenog, ali i pasivnog, dogmatskog čovjeka. Ali počinili bismo najdublju grešku svodeći sve, lijeno objašnjavajući sve ekonomskim faktorom, čineći čovjeka objektom, a ne subjektom Istorije. Nesamjerljiva činjenica jugoslovenske revolucije, tragičkog heroizma masa, žarke želje da se prokrči put iz bijede ka ljudskom životu, idealističke vjere u ostvarenje boljeg svijeta, težnje da naši narodi stupe iz mraka robovanja i pokolja u Istoriju - ne mogu se svesti samo na ekonomski faktor, jer otkrivaju višedimenzionalnost svakog našeg čina i ljudskog bića uopšte.

Slično je i sa riječima "rasparčavanje drištvene imovine". To je pojam ogromnog apstrahovanja niza stanja ljudskog života i uma, koji možemo razložiti na elemente iskustva, čije je jedinstvo sačuvano u pojmu: od uspona i bogaćenja kriminalaca, preko "lažne svijesti" nacionalizma i liberalizma, koji se dopunjuju u gaženju čovjeka, gladnih i smisla života lišenih radnika, nazadovanja kulture i morala, do krvavih i za radni narod besmislenih ratova... nalazimo duh jednog vremena, crvenu nit degradacije, pljačke, potčinjavanja i ropstva koja spaja lična iskustva, pojave, činove.

Zapadni kapital danas diriguje tek vrhovima društva; njegova naređenja se, poput drhtaja, rasprostiru i izvršavaju kroz poslušnički aparat političara, policije, medija, tajkunske privrede. On ne mora, i nije kadar, da preobražava društvo u svoju sliku: mi smo tek kolonija, čiji se raspad, očaj i spora smrt ne smatraju bitnim sem ako ne ugrožavaju osnove eksploatacije, cijeđenja i sadističkog podrugivanja. U odnosima ljudi i kapitala, ekonomistički redukcionizam se pokazuje kao više nego opravdan: on proističe iz prirode stvari, ne namjere istraživača.

Ipak, funkcionišući kapitalistički svijet rada i dalje ostaje zastrašujući primjer dehumanizacije: sa svojim profesionalizmom koji guta etiku, poistovjećivanjem čovjeka sa njegovom funkcijom, besmislenim radom koji (srećnom!) radniku pruža bezumlje raščovječenog trošenja (veća kuća, televizor, telefon, sve veće!), kojim se nastoji nadoknaditi stvaralačka nemoć, najogoljenijom eksploatacijom Trećeg svijeta. Nadajmo se da svjetska ekonomska kriza donosi konačni krah eksploataciji čovjeka od strane čovjeka, siromaštvu, otuđenju, baš kroz njihovo zaoštravanje - sve do "nepodnošljivog stanja" Revolucije.

Napisao: L.B.

PISMO CRNOGORSKOG MARKSISTE

понедељак, септембар 16, 2013 by Mhejl · 0 comments
Tagovi: , ,
(Pored sve očajnije situacije u zemlji, neposredni povod za pisanje ovog teksta jeste takozvanih "Šest tačaka demokratizacije Crne Gore", objavljenih od strane Boška Vukićevića, u okviru "Fejsbuk" grupe "Vidimo se na ulici!". Vjerno ih prenosimo u daljem toku teksta.)

СЛОБОДАН ГРАЂАНИН Ј@

жели СУШТИНСКУ ПРОМЈЕНУ - да се свим политичарима преиспита ПОРИЈЕКЛО ИМОВИНЕ, да се утврди ОДГОВОРНОСТ ЗА РАТНЕ ЗЛОЧИНЕ и да се Црна Гора позиционира као ВОЈНО НЕУТРАЛНА земља.

6 тачака демократизације Црне Горе:

1) Излазак опозиције из Скупштине и свих институција власти
2) Бојкот свих избора и референдума које режира корумпирани мафијашки режим
3) Забрана рада ратно-профитерским и антиратно-профитерским странкама
4) Формирање прелазне-техничке владе за oрганизовање ванредних избора
5) Први слободни избори у историји земље
6) Провjера поријекла имовине свих који су обављали највише државне функције, имовине њихових чланова породице и кумова - борба против корупције на највишем нивоy

Bez sumnje, ove programske tačke oslikavaju želje koje postoje kod ogromnog dijela stanovnika Crne Gore, ali i širom svijeta: čežnju za istinskom, a ne nominalnom demokratijom parlamentarnih cirkusa, kontrolom nad sopstvenim životima, socijalnom pravdom i jednakošću, te dostojnim uslovima života koji omogućavaju sigurnu egzistenciju i neometan razvoj ličnosti. Širom svijeta, ove suštinske ljudske težnje narodnih masa se sučeljavaju sa uskim interesima privatnog kapitala, represivnog državnog aparata, profesionalnih političara, eksploatatora, imperijalista i neo-kolonijalista. Crna Gora nije izuzetak; opljačkana, pod strahovladom političke elite i domaćih privatnika, koji su i sami tek marionete krupnog kapitala, ona je u procesu dugog i bolnog propadanja, obojenog parolama "nezavisnosti", "investicija" i "tranzicije". Po tome, ona nije izuzetak ni od svih ostalih bivših "real-socijalističkih" zemalja, bilo da govorimo o  jugoslovenskim republikama ili Istočnom bloku, ali jedna njena specifičnost - naime, relativni kontinuitet vlastodržačkih struktura u rukama jedne partije, jednog uskog sloja profitera i političara koji suvereno vladaju državom već dvadeset i više godina - navodi dio iskrenih opozicionara na pogrešne zaključke.

Na koje zaključke mislimo? Prije svega, na ubijeđenje o "dosezanju", odnosno "ostvarenju" prave "demokratije" koje može i mora biti izvršeno od strane "pobunjenog građanstva". Ili da preformulišemo: vjerovanje da Crna Gora nije dosegla maksimum demokratičnosti koja se da ostvariti na osnovu privatnog vlasništva i građenja buržoaskog društva, odnosno uništenja društvenog vlasništva u korist neo-liberalizma. Stoga, kao što smo već rekli, iz date vizije slijedi da se građanstvo mora probuditi, osvojiti trenutno tek formalne demokratske institucije i zavesti pravu, "čistu" demokratiju, konačno uništavajući represivno-kriminalne crte režima koje datiraju iz ratnih vremena, i još ranije, u doba diktature partijske birokratije.

Najopasnije deluzije su one koje sadrže djeliće istine. Istina je da se trenutna vladajuća klasa konstituisala u ratnim godinama, na osnovi kriminalnih radnji i privatizacije ključnih segmenata društvene ekonomije, kao da je i najvećim dijelom mutirala od nekadašnjih birokratskih kadrova SKJ (čiji su se interesi već počinjali sukobljavati sa planskom ekonomijom, koja je oprečna privatnom bogaćenju, ne-demokratičnosti, te pravu naslijeđivanja privatnog vlasništva). Neosporno je i da se demokratija nikako ne može uvesti "odozgo", odnosno da mora biti osvojena od strane narodnih masa, u stalnoj borbi sa strukturama vladajuće klase. Nijedno demokratsko pravo nije poklonjeno, već su ista stalno osvajana u borbi (uostalom, i Boško stalno naglašava potrebu masovnosti pokreta, iz čega proizilazi zaključak da demokratske zadatke ne može izvršiti sloj profesionalnih političara-opozicionara). Međutim, ključno pitanje i dalje ostaje neodgovoreno: da li je moguće stvoriti istinsku demokratiju u Crnoj Gori boreći se protiv režima, ali istovremeno prihvatajući konstrukte poput privatnog vlasništva, finansijskog kapitala, te građanske, odnosno "nad-klasne" revolucije? Da li Crna Gora, na kapitalističkim osnovama, može imati drugačiji položaj negoli sad: periferne polu-kolonije krupnog inostranog kapitala, čija komparadorska elita polako rasprodaje i poslednja bogatstva zemlje?

Boškovi, nazovimo ih tako, "tranzicioni zahtijevi", činili bi se radikalnima i nepromišljenima većini "istaknutih opozicionara" - vođa zvanične opozicije, koji su integralni dio društvenog sistema, dobrano koristeći vječiti status kvo zarad ličnog koristoljublja i bogaćenja. Oni se masa plaše - njihove energije, njihove želje za dubokim i istinskim promjenama. Kada stanu na njihovo čelo, to čine samo da bi ograničili pokret, zauzdali ga u granicama "normalnog", "mogućeg", pa i "demokratskog", u smislu poštovanja institucionalnih procedura! Zajašiti talas narodnog nezadovoljstva - i iznevjeriti ga politikantskim igrama, to je lice opozicije (u što smo se nedavno uvjerili prilikom predsjedničkih izbora). Sa druge strane, običnim ljudima će se ovi zahtijevi činiti više nego opravdanima, ali "neralnima", "utopijskima", i tako dalje. Crnogorske mase su duboko demoralisane, razočarane u svoje vođstvo i niz počinjenih izdaja -  a istinski revolucionarne partije ili pokreta, koji bi kanalisali ovo nezadovoljstvo i eksplozije energije ka pravim ciljevima, još uvijek nema. Da stvari budu još gore, ogromni dijelovi stanovništva zavise od mrvica državne pomoći i poslova, bilo da se radi o zapošljavanju u aparatu parazitske birokratije ili predizbornoj kupovini glasova i ličnih karti. Sve ovo pred iskrene opozicionare postavlja ključna pitanja poput organizacionih metoda borbe, izbora saveznika, istinskih ciljeva i vođstva revolucionarnog procesa.

Mi marksisti smatramo da su ovi zahtijevi neophodan korak ka oslobođenju Crne Gore, ali da mogu biti samo prvi korak u sveopštem preobražaju društva, a ne konačni cilj, i da će, sami za sebe, omanuti u uspostavljanju istinske demokratije bez daljih mjera, koje vode ka socijalizaciji sredstava za proizvodnju, demokratskoj radničkoj kontroli, te razbaštinjenu posjedničko-kapitalističke klase. U suprotnom, one će ostati samo polu-mjere neodlučnog pokreta, koji na kraju izdaje sam sebe, odnosno svoje ciljeve. Ujedinjujući se na klasnoj osnovi, radnici Crne Gore moraju sami sprovesti date mjere, ne prepuštajući vođstvo nad pokretom bilo buržoasko-parlamentarnim partijama ili "liberalnim" segmentima vladajuće klase. Na taj način, permanentni proces demokratizacije društva ubrzo probija parlamentarne i buržoasko-vlasničke okvire, stapajući zamah demokratskih zadataka revolucije (slobodni izbori, nacionalna prava, preispitivanje porijekla imovine, uništenje organizovanog kriminala) ka daljim zadacima socijalističke revolucije (podruštvljenje sredstava za proizvodnju, planska i demokratska ekonomija, radničko samo-upravljanje i samo-organizovanje, ujedinjenje svih jugoslovenskih i balkanskih radnika). Stoga, Boškovim tezama treba dodati ključne tačke vođstva revolucionarnog pokreta i njegovog klasnog karaktera. Ove stavove ćemo elaborirati u daljem toku teksta.

  1) Излазак опозиције из Скупштине и свих институција власти
 Već se prva teza čini pomalo fantastičnom, "nerealnom". Kukavičluk i nesposobnost opozicije za smjelije političke činove opštepoznata su činjenica među stanovništvom Crne Gore, ali moramo i analizirati objektivnu ulogu ovih partija u trenutnom eksploatatorskom sistemu. Govorimo o nizu partija u kojima odluke donosi uski sloj funkcionera i stranačkih "finansijera", kojima je članstvo najpotrebnije - baš pred izbore, u agitaciji i širenju utopijskih obećanja osiromašenim masama, da bi omdah nakon istih došlo do "velike jagme" za osvojenim pozicijama, fondovima i počastima. Programski gledano, teško da se može govoriti o ključnim razlikama spram vladajuće koalicije; sa potpunim prihvatanjem neo-liberalizma, potčinjavanja EU i NATO, te neograničene vladavine krupnog kapitala - razlike postaju male ili nepostojeće. Da li takve partije mogu biti ključna poluga koja će srušiti crnogorski režim i reorganizovati zemlju? DA - ako će njihovo vođstvo preko noći odlučiti da ide protiv sopstvenih interesa, lagodne pozicije u sistemu i domaćih i inostranih finansijera, koji su ih i stvorili. Besplodno je kanalisati narodnu energiju u opozicione kanale takvog tipa: to je zauzdavanje revolucionarnog gibanja, njegovo ograničavanje na kozmetičku promjenu, mijenjanje jednog bloka buržoazije drugim.


To pred opozicionare postavlja pitanje ispravnog kanala djelovanja. Masama je neophodno odlučno vođstvo, na visokom teorijskom nivou, sa sviješću o krajnjim ciljevima. Da li decentralizovane NVO, kombi-partijice, te "spontana okupljanja" mogu predstavljati žarište po režim opasnih aktivnosti i njegovog konačnog rušenja? Teško. Jedini način da se narodno nezadovoljstvo kanališe na pravi način, i pridobiju najnapredniji slojevi radnika i omladine, spašavajući ih od bijednog politikanstva opozicije ili krajnje anarhičnosti uličnih okupljanja i ad hoc pokreta - jeste avangardna partija radničke klase, koja bi bila nezavisna od diktata i finansiranja kapitalističkih krugova, zaviseći isključivo od svoje baze podrške među običnim stanovništvom, crnogorskim radnicima. Unutrašnja i dosljedna demokratičnost najbolja je odbrana od formiranja partijske birokratije ili izdaje vođstva, a centralizam i čvrsta disciplina neophodni su segment borbe protiv represivnog državnog aparata, te je stoga optimalna organizaciona metoda: demokratski centralizam, uz punu izbornost svih partijskih organa i uključivanje svih članova u politički život i donošenje odluka. Da li vam se ovo čini radikalnim, nerealnim, besmislenim? To je jedini način ostvarenja istinske nezavisnosti svih iskrenih opozicionara i uništenja trenutnog eksploatacijskog poretka: raskinuti sa trulom opozicijom i njihovim podržavaocima, sa svim "ljudima sistema" i profiterima trenutnog statusa kvo, i voditi nezavisnu politiku. Narodne mase, sučeljene sa radikalnim programom koji se dotiče svih uzroka i manifestacija njihove potlačenosti, sa partijom koja ne zavisi od finansijera odozgo i staje na čelo svih anti-režimskih demonstracija, neumoljivo postavljajući pitanje rušenja postojećeg poretka, denuncirajući ga kao nehuman i anti-demokratski, će osjetiti da su pronašle dostojno vođstvo, politički se "razgibavajući" i osjećajući, potvrđujući svoju snagu.

Objektivni položaj Crne Gore u okviru svjetskog kapitalističkog sistema, kao jedne podređene i opljačkane zemlje, čiji se resursi nemilosrdno privatizuju, a profit iscijeđuje špekulacijama i razaranjem društvenog vlasnišva, hemijski se stopio sa nespobnošću i nevoljnošću vođstva da izvrši demokratske zadatke. Nacionalne trzavice i podjele, vjerski sukobi i od strane države finansirane Crkve, diletantno politikanstvo u lingvističkoj sferi, izborne manipulacije i policijska represija... nužna su posljedica restauracije kapitalizma, njegov kamen-temeljac u svim "tranzicionim zemljama". Odslikavaju nužnost razbijanja radničke klase, te uništenja same svijesti o postojanju iste, namećući podjele po nacionalnim/vjerskim/ideološkim i ostalim kriterijumima. Birokratska kasta komunističkih partija je uništila plansku ekonomiju i transformisala se u polu-kolonijalnu novu posjedničku elitu, vjerne i poslušne satelite inostranog zapadnog kapitala. Od SSSR-a, preko Istočnog bloka, do SFRJ - "demokratija" je tanki plašt kojim su pokriveni pravi interesi kravog pohoda kapitala na "novootvorena tržišta". Crna Gora nije nikakav izuzetak. 

Međutim, granice balansiranja vladajuće klase postaju sve uže. Svjetska kriza kapitalizma silno ubrzava sve društvene procese: kurs "mjera štednje" ostavlja malo ili nimalo prostora za podmićivanje ili davanje ustupaka masi radnog naroda. Balans je uništen, i pred svijetom je vrijeme borbi i daljih kriza - što je činjenica svaki opozicionar mora shvatiti i podešavati tempo djelovanja prema istoj.

2) Бојкот свих избора и референдума које режира корумпирани мафијашки режим
 Pogrešno je od bojkota izbora i referenduma, te neučestvovanja u skupštini, praviti "sveto pravilo" i ključni princip pokreta. Date mjere ne određuju prirodu pokreta, već su samo jedan metod, taktika koja se može upotrebljavati u široj strategiji rušenja vladajućeg poretka, prema potrebi. Tempo političke i klasne borbe nameće različite situacije i rješenja istih: dok u jednom momentu ne-učestvovanje u zvaničnim političkim procesima može poslati moćnu poruku masama o nekompromitovanju partijske linije, o nepristajanju na "pravila igre", u drugom to može značiti izolaciju od masa i neučestvovanje u ključnim žarištima političkog života zemlje, ovisno od stupnja povjerenja i energije naroda koji se kanališe u parlamentarnim putevima. Skupštinska govornica može biti bitan korak u prenošenju ključnih stavova opozicionara širokim masama, naročito usljed trenutne komercijalizacije i blokade medija. Nužno je, ipak, shvatiti da se konačni cilj rušenja režima vrlo često ne može ostvariti parlamentarnim sredstvima, i da narodne mase često nametnu van-parlamentarnu, revolucionarnu borbu za vlast. Partija ili pokret koji u takvim vremenima ostanu po strani, u legalnim (i za vlast potpuno bezopasnim!) kanalima, kunući se u "legalna" i "mirna" sredstva - najobičniji su izdajnici koji brzo gube svaki kredibilitet u očima anti-režimskih boraca.

3) Забрана рада ратно-профитерским и антиратно-профитерским странкама
Opet, postavlja se pitanje: gdje povući granicu? Nisu li sve današnje partije profitirale ne samo od ratnih stradanja širom SFRJ, već i u sramnoj rasprodaji zemlje, njenom dobrovoljnom bacanju u ropstvo? Nije li svaki pripadnik političke elite, bilo na vlasti ili u opoziciji, izvlačio i izvlači korist iz procesa uništavanja proizvodnih kapaciteta, bijede masa, birokratizacije i divljajuće korupcije? Zabraniti sve ljude i partije "tog" tipa, znači, stoga, manje-više zabraniti sve postojeće partije i političare u Crnog Gori. Iako ima ljudi koji će se složiti sa time, i iako kurs borbe može nametnuti različite i nerijetko dramatične oblike sukobljavanja, rješenje može biti daleko jednostavnije: uništiti korijen tiranske moći i nejednednakosti u jednom društvu. Ukidanjem privatne svojine, prenošenjem bogatstva koje ostvaruje cijelo društvo iz privatnih ruku u sferu javnog, demokratskog i socijalnog, te rješavanjem socijalnih i ostalih potreba crnogorskog naroda, dosljednom radničkom kontrolom i samoupravom, izbornošću i smjenljivošću birokratije, slama se osovina trenutne i svake druge represivne vlasti. Tako se dobija istinski ravnopravan izborni proces, u kome se vrijednost kandidata i partija određuje njihovim istinskim, idejnim i ljudskim kvalitetom, a ne bogatstvom i jačinom "sponzora". Marks je pisao da je novac stvar koja zamijenjuje i ostvaruje svako svojstvo: pa se tako i danas popularnost ostvaruje skupim izbornim kampanjama iz privatnog džepa, ugled spremnošću da se potpuno potčini diktatima tržišta i boga-Novca, a svaki politički napredak gomilanjem materijalnih vrijednosti, moći i ostalog - ali opet prvenstveno novca. Sve dok osnovne ljudske potrebe, poput proizvodnje hrane, odjeće, upotrebnih predmeta, ali i obrazovanja, zdravstva i sličnog - budu u rukama malih grupica ljudi, tajkuna, privatnika, bankara i ostalih Gospodara - bilo kakva "demokratija", vladavina većine, vladavina naroda, je nemoguća. Težnje masa se neizbježno sukobljavaju sa tiranskom vladavinom manjine, šačice posjednika iz sijenke. U tom svijetlu treba posmatrati i naredna dva zahtijeva:

4) Формирање прелазне-техничке владе за oрганизовање ванредних избора
5) Први слободни избори у историји земље

I opet, istinska demokratija je, kao što vidimo, moguća isključivo sprovođenjem mjera koje su praktično - socijalističke.


 6) Провjера поријекла имовине свих који су обављали највише државне функције, имовине њихових чланова породице и кумова - борба против корупције на највишем нивоy
 I ovdje se korumpiranost, despotski stil vladanja i ogromno bogaćenje političara tretira, makar i implicitno, kao ključni uzrok devastiranosti Crne Gore. Jedna "slabost" državnog aparata, pasivnost naroda i "nenaviknutost" na demokratiju, dodao bi dežurni liberal... Stoga, "dovoljno" je izvršiti jednu, ali ono baš "pravo" poštenu, i nešto obimniju istragu, uhapsiti sve profitere - i očistiti Augijeve štale crnogorske politike i društva uopšte. Ovakvo viđenje problematike je više nego naivno i redukcionističko. Koliko god korupcija bila ozbiljan problem, ona je dio cjelokupnog sistema, koji je i sam zasnovan na najobimnijoj pljačci, "istočnom grijehu" svih post-staljinističkih režima: uništenju društvenog vlasništva. Ekstra-profiti, stagniranje proizvodnje, poistovjećivanje politike sa diktatima krupnog kapitala...  nužna su posljedica ovog čina. Zar je toliko teško pojmiti isprepletanost interesa političara-funkcionera, domaćih tajkuna i krupnog inostranog kapitala? Nehumano (a i otimačko; to je velika krađa našeg doba!) je bogaćenje koje se zasniva na eksploataciji tuđeg rada, dakle praktično svako, a naročito ono koje je nastalo na osnovi prodaje društvenog vlasništva u bescijenje, uništenju radničkih prava i neo-kolonijalizmu. Koliko god imućni bili, političari su i sami tek stavke, istina bitne, ali ipak stavke, na platnim spiskovima šačice najbogatijih (mada postoje i značajni izuzeci, poput najuspješnijeg biznis-mena Crne Gore, Mila Đukanovića). Istinski se boriti protiv korupcije znači udariti na sami temelj današnjeg društva, a i klasnog društva uopšte - privatno vlasništvo nad fabrikama, zemljom, bankama, finansijama, i samim ljudskim egzistencijama.

Radnici, a ne građani


Insistiramo na klasnom karakteru budućeg anti-režimskog pokreta, tj. postavljamo radničku klasu na mjesto glavne i rukovodeće revolucionarne snage u društvu, os prema kojoj će se čitava nacija izgraditi i preobraziti. Zašto? Cinici bi rekli da je to zbog toga što smo marksistički "dogmatici" - odnosno, kruto sagledavamo društvene procese isključivo kroz niz aksioma. "Za njih je bitna samo klasa", i ostalo... Istina je, pak, da u konačnici proces proizvođenja vrijednosti jednog društva određuje njegovu strukturu i način funkcionasanja. Odnos između sredstava za proizvodnju (danas već masovnih, internacionalnih, razvijenih) i prirode vlasništva (privatno vlasništvo ili državna nacionalizacija nekih grana proizvodnje) jeste osnovna protivuriječnost društva, koja izaziva stalne antagonizme i ograničava mogući napredak. Činjenica je da putem nacionalnog ili vjerskog identiteta i politike nikada nisu i neće biti postignute stvari poput istinske emancipacije i nezavisnosti ljudskog bića, istinske demokratije jednakih, ispunjenje svih ljudskih potreba, ravnomjeran svjetski razvitak, slamanje imperijalizma i kolonijalizma... Sve velike demokratske tekovine u zadnjih 150 godina plod su borbe radničke klase, odnosno njene teško izvojevane pobjede. Pogledajte samo istoriju ostvarenja opšteg prava glasa, ženske emancipacije, socijalne sigurnost... ali, sva radnička prava, u okviru kapitalizma, ostaju tek izvojevani ustupci. Napad na socijalna davanja i sigurnost, koji se sprovodi u svim evropskim zemljama šok-terapijom, zarad interesa krupnog kapitala, u ime "politike štednje", jeste posljedica slabosti radničkih organizacija i nesposobnosti preuzimanja vlasti od strane proletera. Radničke snage Crne Gore su slabe; neo-liberalnim ideolozima na putu konačnog uništenja i privida pristojnog života dajemo sve šanse za uspjeh. Jedan radnički štrajk znači puno više od svih uličnih demonstracija, jer parališe najvitalnije tačke zemlje. "Nijedan točak se ne okreće, nijedna sijalica ne svijetli, nijedna mašina ne radi... bez ljubazne dozvole radničke klase."

Poštujemo nacionalni i vjerski identitet, ali smo svjesni i toga da ne mogu biti osnova organizovanja emancipacione borbe, a kamoli revolucije. Zašto? Zato što se u ime "nacionalnih i vjerskih interesa" u istu masu sjedinjuju eksploatatori i eksploatisani, radnici i njihovi robovlasnici; i u toj čudnovatoj smješi radnici uvijek gube bitku u korist sprovođenja interesa Gospodara, u čijim rukama je sva vlast. Pogledajmo konkretan primjer, našu zemlju. Nakon "ere" sprskog nacionalizma, koji je poslužio svojoj svrsi u periodu konsolidacije nove vlasti i razbijanja radničke klase, crnogorska vlast, tražeći ideološku osnovu za svoj raskid sa srbijanskom buržoazijom (Milošević) i prelazak na stranu zapadnih finansijera, okreće se crnogorskom nacionalizmu i građenju tkzv. "nezavisne" Crne Gore, iako o nikakvoj faktičkoj suverenosti ne može biti ni riječi. Crnogorski nacionalizam je pronašao pogodnog bauka u srpskom, koji mu pomaže u privlačenju albanskog, bošnjačkog, hrvatskog i ostalih nacionalnih blokova na svoju stranu. Nacionalne elite i "predstavnici" profitiraju u svakom slučaju, bilo na strani vlasti ili opozicije: njihova solidna baza "podanika" je uvijek spremna podnijeti nove žrtve za "nacionalni interes". Klasni identitet, i pored svih pokušaja, ipak iznova i iznova vaskrsava u novim sukobima i napadima na životni standard.

Slično je i sa "građanskom" retorikom. Zapravo - građansko i jeste nacionalno!, i sramotno je gajiti iluzije povodom toga. U velikim buržoaskim revolucijama, poput francuske ili američke, "građanski" identitet je istaknut kao osnova građena novog nacionalnog bića, izraslog iz stvaranja sve centralizovanije i razvijenije ekonomije. Stoga, prevazilaženje svih etničkih, provincijalnih, vjerskih i ostalih partikularilazama, i formiranje jedinstvenog nacionalnog tržišta - našlo je svoj izraz upravo u građanstvu!, velike američke, francuske, britanske ili druge nacije. "Građanština" kod nas, pak, ostaje strategija klasne saradnje, grljenja potlačenih i tirana, u "mirnom" demokratskom sistemu. Ona je, stoga, sasvim nepodesna za ostvarenje bilo kakve dublje demokratije, ili ispunjenje čak i materijalnih potreba naroda u uslovima svjetske kapitalističke krize.

Uostalom, pogledajmo iskustva arapskih zemalja, najblistavijeg primjera pregnuća narodnih masa u skorijoj istoriji. Pobuna, započeta usljed sve oštrijeg pada životnog standarda i demokratskih zahtijeva masa - suočila se sa najozbiljnijom degeneracijom u svim zemljama gdje radnici nisu igrali bitniju ulogu, odnosno nisu bili dovoljno organizovani i osvješćeni. U Libiji, pokret je preuzet od strane pro-imperijalističkih elemenata, otvorenih sluga zapadnog kapitala (Nacionalni savjet). U Siriji, reakcionarne islamske snage su, uz obilatu pomoć autokratskih režima Katara i Saudijske Arabije, došle na čelo pokreta i potisnule sve ostale struje. A i u drugim zemljama, poput Tunisa i Egipta - revolucija nipošto nije gotova; težnje masa svakodnevno se sukobljavaju sa okvirima i ograničenjima buržoaske, tj. formalne demokratije, dok zemlja sve više i više siromaši. Reakcija, liberalna buržoazija i radnički masovni pokreti su stupili u nemilosrdnu borbu za vlast. Učimo iz žive povijesti koja nam se razvija pred očima!

Mjesto apelovanja na apstraktnog "građanina", istinska opozicija mora početi od konkretnog položaja stanovništva i njihovih realnih potreba. Propadanje životnog standarda i industrije direktno su povezani sa privatizacijom ekonomije, poplavom špekulanata, tajkuna i ostalih kriminalnih tipova (te, naravno, njihovom organskom povezanošću sa političarima i tajkunima - nerijetko se radi o istim ljudima!, "tri u jednom"), kao i predatorskim uplivom stranog kapitala koji našu zemlju vidi tek kao još jedno tržište zrelo za eksploataciju. "Jezik" koji će stvarni stanovnici brzo prihvatiti jeste onaj socijalne problematike, koja ih i najviše pritiska. Ukoliko ona ne zauzme centralno mjesto u djelovanju istinske opozicije, svi zazivi "građanske neposlušnosti", "savjesnosti", "demokratičnosti" i sličnog će djelovati kao i parole svih ostalih političkih grupacija: brbljarije udaljene od stvarnog života, prenijete iz neke paralelne stvarnosti partijskih ideologa. Konkretna rješenja gorećih problema zemlje - kriza KAPa, Željezare, Elektrodistribucije, državnog budžeta, raslojavanja i siromašenja stanovništva, socijalnih davanja - će dokazati da opozicija nudi konkretna rješenja i istinski je voljna da mijenja zemlju, ne ostajući tek obični dežurni "kritičarski glas" raspadajuće vladajuće klase. A ta uloga možda jeste profitabilna za mnoge, ali nije nimalo časna niti srvsishoda: biti tek odraz u ogledalu vladajuće klase, njena slijepa i nemoćna verbalna negacija. Opet, opozicija postoji samo kroz mlako kontriranje vlastima, a ne kao reaalna snaga, ne još.

Periferna i siromašna zemlja, naročito tako mala poput naše, svakako ne može riješiti svoje ključne probleme u uskim nacionalnim granicama. Izazovi sa kojima se suočavamo slični su onima koji pritiskaju narod širom Jugoslavije-Balkana-Evrope- čitavog svijeta! U svjetskom sistemu eksploatacije i imperijalizma, slom najslabije karike ne znači mnogo ako za sobom i ne povuče druge, iako jeste ozbiljan simptom. Nacionalna nezavisnost, razvitak Crne Gore, istinska demokratija... su rješenja koja se mogu ostvariti samo u najtješnjem savezu, praktičnom, svakodnevnom, sa radničkom klasom ostalih jugoslovenskih republika, pa i balkanskih zemalja uopšte. Stoga - uvažavajmo specifičnosti naše zemlje, ali budimo svjesni i njenog položaja u široj slici i poretku stvari. Ekonomsko je odavno prešlo nacionalne granice. Tako, i danas, masovni pokreti izbijaju u jednoj po jednoj zemlji - stalno se šireći, od arapskog svijeta preko Brazila do Francuske. Svjetske bitke i potresi nas čekaju, ali niko neće riješiti naše probleme umjesto nas samih.

Za istinsku opoziciju!

Za radni narod Crne Gore!

PROGRAMSKE OSNOVE CRVENOG OTPORA

понедељак, август 05, 2013 by Mhejl · 0 comments
Tagovi: ,
Crnogorski problemi se samo gomilaju, godinama i godinama, bez ijednog rješenja. Društveni potresi nisu daleko. Naša privreda je godinama planski uništavana. Fabrike su prodavane za sitne pare, a biznismeni nisu iznova pokretali proizvodnju, jer je bilo daleko profitabilnije samo prodati fabričke pogone i zemljište. Radnička prava su nepostojeća, sindikati slabi i neorganizovani. Narod je demoralisan i obezglavljen, sve ciničniji i ciničniji prema parlamentarnom cirkusu, sadašnjem jalovom, neproduktivnom i demagškom skupštinskom djelovanju. DPS se zacementirao kao vladajuća stranka, potkupljivanjem i zastrašivanjem glasača, sa "demokratijom" na usnama. Opozicija je marioneta vlasti, "kanal" koji služi za bezopasno iskazivanje narodnog nezadovoljstva. Ona nije sposobna preuzeti vlast, u što smo se uvjerili mnogo puta, niti ima viziju budućnosti zemlje. Svjetska kriza kapitalizma je pogoršala stanje u zemlji. "Investitori" dolaze samo kako bi pljačkali naša prirodna bogatstva, stvarajući ogromne profite od kojih narod nema ništa, padajući u sve goru i goru bijedu. Stanje je neizdrživo, i može ga riješiti samo masovni socijalistički pokret - koji će srušiti kapitalizam i povratiti radničko dostojanstvo.

 Crna Gora je u svojoj dugoj i ponositoj istoriji bila porobljavanja, pustošena, pljačkana. Najveća žudnja crnogorskog naroda jeste žudnja za slobodom. Nama ta sloboda nikada nije poklanjana, već se za nju izborio sam narod, masovnim ustancima i stalnom borbom. Oslobođenje od Otomanske imperije istovremeno je značilo i oslobođenje od feudalizma, tj. podjela bivše spahijske zemlje seljacima. Oslobođenja od fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu, kroz učešće u NOB-u, značilo je oslobođenje crnogorske nacije od prevlasti srpske buržoazije, tj. povratak njene državnosti u jugoslovenskoj federaciji, kao i stvaranje radničke države koja je riješila ključna ekonomska pitanja Crne Gore. Međutim, u svakoj fazi narodne borbe, jedan dio našeg naroda - onaj ne-radnički, eksploatatorska klasa - priklanjao se stranim silama i postajao njihovim najvjernijim slugom. Od aga i begova do četnika i zelenaša, istorija Crne Gore je puna obračuna sa neprijateljima radnog naroda. Današnja vlast, kao i čitava kasta političara, skupa sa domaćim tajkunima, igra sličnu ulogu: prodajući Crnu Goru i njena mukom izgrađena bogastva moćnom inostranom kapitalu SAD-a i EU, a vojno je vezujući za zlikovački NATO pakt, nazivajući to "nezavisnošću" zemlje! Pljačka društvene imovine, tj. njeno prelaženje u privatne ruke, je glavni uzrok gubitka dostojanstva, morala i sigurnosti egzistencije crnogorskog naroda. Stoga će crnogorski radnici morati još jednom stati na čelo sukoba, u konačnoj borbi: koja će zbaciti i lance stranih okupatora i uništiti domaće izdajice, eksploatatore i kapitaliste.

Koju će ulogu, stoga, igrati Crveni otpor? Mi moramo okupljati sve samosvjesne pripadnike radničke klase, i razviti se u partiju radnika, tj. partiju koja nema drugih interesa sem radničkih i koja se bori za ostvarenje interesa svih radnika, ne samo jedne grane ili povlaštenog sloja. Sve ostale crnogorske partije imaju interese koje su suprotstavljeni radničkim, tj. njima upravlja uski sloj funkcionera i birokrata koji su lako kupljeni od strane bogataša. Nema nikakve razlike između vlasti i opozicije: obje grupacije slijede diktate krupnog kapitala, manipulišući narodnim masama nacionalizmom, praznim obećanjima i potkupljivanjem glasača; duboko kompromitovana opozicija ne može niti preuzeti vlast, a kamoli popraviti životne uslove običnih ljudi. Niti nudi alternativu kapitalizmu, koji je od Crne Gore i načinio ono što jeste: opljačkanu satelitsku zemlju.

Stoga, Crveni otpor mora biti drugačiji tip partije. Za razliku od skupštinskih stranaka, u kojima mali krug rukovodilaca odlučuje o svemu, koje primaju bilo koga, pa i ljude sumnjive prošlosti, u svoje redove, i od pristalica zahtijevaju da samo izađu na birališta za vrijeme izbora i ostanu u zimskom snu dok traje njihov mandat, Crveni otpor će biti "avangardna" partija. Šta to znači? Da je naš zadatak okupljanje najsvjesnijih i najpožrtvovanijih radnika, i da će naši članovi morati biti visoko disciplinovani, a i stalno raditi na podizanju svog teorijskog nivoa. Oni će takođe redovno učestvovati u aktivnostima partije, sa punim pravom diskusije unutar partije, te biranja novog vođstva ukoliko imaju potrebnu većinu. Nama ne treba vođstvo koje će diktatorski vladati članovima i sprovoditi svoju politiku bez obzira na njihovo mišljenje, već ono koje je demokratski izabrano i koje izražava stavove i želje većine članova. Naše načelo jeste demokratski centralizam, tj. uređenje u kome članovi odgovorno i prilježno ispunjavaju odluke partijskog vođstva, ali imaju najveći nivo slobode u samom procesu odlučivanja, tj. biranja linije partije. Marksizam, kao teorijsko oruđe radničke klase, koji objašnjava njene interese i zadatke, jeste ideologija naše stranke, te je stoga naš prvi  zadatak buđenje radničke svijesti u narodnim masama i njihovo podstrekivanje na akcije. Svakodnevnom borbom za radnička prava i zahtijeve, pokušaćemo da poboljšamo život radničkih masa. Ali, konačni cilj nisu reforme, jer znamo da je pravi korijen problema upravo -  kapitalizam.

Čak i oni radnici koji nemaju ni vremena ni snage da učestvuju u svim partijskim aktivnostima, mogu učestvovati u nekim našim akcijama, kao simpatizeri stranke. Mi nismo nikakva "elitna" grupa; svaki naš pristalica će doprinositi pokretu onoliko koliko želi i može. Crveni otpor će se izdržavati isključivo članarinom, i prihodima pristalica, ne prihvatajući ni centa od bilo kakvih "lobija", institucija ili biznismena. Inostrani i domaći kapitalisti, svojim velikodušnim "donacijama" partijama, zapravo kupuju date partije i njihovo vođstvo; ona partija koja svoju finanjsku nezavisnost duguje "investitorima" ne može odražavati interese običnih ljudi.

Za šta se zalažemo


Prije svega, socijalistički preobražaj  Crne Gore neće biti moguće izvesti samo pukim osvajanjem parlamentarne vlasti, na izborima, naređenjima "odozgo". Taj preobražaj će biti moguć samo masovnim učešćem crnogorskih radnika, kroz sindikate i radničke savjete, u svim ekonomskim i političkim procesima. Kao prvo, mora se stati na kraj pljački zemlje i samovolji kapitalista - što znači, prije svega, neodložnu nacionalizaciju krupnih preduzeća, kojima će upravljati sami radnici, organizovani u radničke savjete. To će značiti povratak "radničkog samoupravljanja", koje će ovoga puta biti zaista nezavisno, a ne "nadzirano" i kontrolisano od strane KPJ ili bilo koje partije, kao u Jugoslaviji. Zatim će uslijediti nacionalizacija srednjih preduzeća, postepenija, kako bi se izbjegao privredni haos. Država će, uz učešće istinski nezavisnih sindikata i radničkih savjeta, godišnjim planovima usmjeravati i uravnotežavati sve grane crnogorske privrede. Sadašnji parazitski kapitalizam ne može unaprijediti domaću industriju, uprkos obećanjima o investicijama, već je samo još dalje upropastiti. Socijalistička država će, pak, koristiti masovnu koncentraciju proizvodnih snaga u svojim rukama ne bi li planski razvila privredu, koja neće biti orijentisana ka profitu, već ka ispunjenju potreba stanovništva, smanjujući nezaposlenost. Birokratija, rak-rana današnje države, će morati biti smanjena, zaposlena u stvarnoj proizvodnju. Državni funkcioneri i činovnici će primati platu ne veću od prosječne radničke, što će spriječiti stvaranje "elitnog" sloja, držeći ih stalno blizu narodu.

Vlast vlada samovoljno zato što u svojim rukama ima svu silu, tj. represivni državni aparat, poput policije, vojske i ostalih službi. Država nije narodna, već služi za zaštitu interesa crnogorskih moćnika, vladajuće klase. DPS, pa i opozicija, ukoliko bi bili pritjerani uza zid - u opasnosti da izgube svoje privilegije, moć i bogatstvo - upotrijebili bi ovaj aparat protiv samog naroda.  Upravo zato je i vojska profesionalizovana: daleko je lakše upravljati stanovništvom bez vojne obuke, sa šačicom plaćenika koji ne pripadaju radničkoj klasi i odgovaraju samo vlastima. Socijalistička Crna Gora, kao oličenje interesa većine stanovništva, radnika, ne može zadržati ovaj represivni aparat. Stoga se zalažemo za ukidanje profesionalne vojske i vojske uopšte - i za zavođenje narodne milicije. Svaki stanovnik, između 18 i 60 godina, prošao bi kroz vojnu obuku i bio njen pripadnik. Narodna milicija bi, stoga, bio sam narod Crne Gore - naoružan, obučen i spreman da brani svoju zemlju od svih opasnosti! Milicija bi se aktivirala u hitnim slučajevima, poput prirodnih katastrofa i napada na državu, a njeni pripadnici bi sami birali svoje zapovjednike - potpuno demokratski. Naravno, i policija će biti smanjena i stavljena pod nadzor radničkih savjeta i organizacija.

Narodi Crne Gore, koji su u velikoj socijalističkoj Jugoslaviji živjeli u miru i slozi, danas su suprostavljeni jedni drugima, zavađeni, duboko u nacionalnim rovovima. Nacionalizam bukti i inficira sve, naročito omladinu. Istina je, međutim, da je buđenje šovinizma i nacionalizma u čitavoj SFRJ bilo neophodno radi ponovnog uspostavljanja kapitalizma. Uspostavljanje kapitalizma je napad na sva dostignuća radničke klase, poput nacionalizovane ekonomije, besplatnog zdravstva i školstva, radničkih prava i sindikata. Stoga, neophodno je razbiti radničku klasu na nacionalnim i vjerskim linijama. Nacionalni buržuji, huškačkom retorikom, inficirali su segmente radničke klase nacionalizmom, cijepajući jedinstvo radnika, onemogućavajući samostalne klasne akcije. Uostalom, i sama nacionalna kultura ne može cvijetati u uslovima sveopšte oskudice i komercijalizacije, kada je sve podređeno profitu. Ona se banalizuje, postajući tek puko oružje u rukama moćnika, kojim raspaljuju mržnju između naroda. Stoga, u konačnici, nacionalizam porobljava samu naciju. Mi mu se moramo najodlučnije suprotstaviti sveopštim radničkim frontom i solidarnošću, koji se neće obazirati na nacionalnost, vjeru ili polnu orijentaciju. Tek kada dođemo do ekonomskog oslobođenja Crne Gore, uništenja eksploatatorske klase, nacionalne kulture će biti u potpunosti slobodne. Razvijaće se, oslobođene diktata tržišta, miješajući se i sjedininjujući najvrijednija ostvarenja svakog naroda.

Crna Gora mora  biti i internacionalistička, tj. podržavati sve ostale socijalističke i narodnooslobodilačke pokrete. Baš kao što je i naša kriza povezana sa sveopštom krizom kapitalizma u Evropi, tako ni naš socijalizam nikada ne bi mogao uspijeti izolovan, okružen morem kapitalističkih država. Ipak, sjetimo se Oktobarske revolucije koja je inspirisala niz revolucija u čitavom svijetu, dajući primjer svim porobljenim radnicima. Socijalistička Crna Gora, u kojoj će radnici biti slobodni, emancipovani i zbrinuti -  bila bi svjetionik svim ostalim jugoslovenskim, a možda i južnoevropskim narodima. Moramo se povezivati sa svim ostalim socijalističkim državama. Nacionalno pitanje na Balkanu može biti riješeno samo socijalističkom federacijom balkanskih država, kojoj Crna Gora nesumnjivo pripada. Već jednom smo zapalili luču slobode u porobljenoj Evropi, slavnim Trinaestojulskim ustankom. Ostvarenje socijalizma bio bi najveći trijumf naroda Crne Gore, njegovog slobodarskog duha, i skok u narednu fazu istorije, u bolje i humanije čovječanstvo.

Za socijalizam! Za radničku klasu!

Crveni otpor
Avgust 2013.

EGIPAT, BRAZIL, TURSKA: POTRESI SVJETSKE REVOLUCIJE

петак, август 02, 2013 by Mhejl · 0 comments
Tagovi: ,
 Dragi čitaoci, donosimo vam rezoluciju IMT-a -  Internacionalne marksističke tendencije - koja detaljno analizira trenutno globalno stanje, njegove mogućnosti i mjere koje sve marksističke grupe moraju preduzeti. Smatramo da se radi o izuzetno korisnim smjernicama i više nego tačnoj analizi - koja je neophodna za razumijevanje naših lokalnih prilika, jer su i one same dio daleko većeg globalnog sistema, te se moraju rješavati i sagledavati u okviru istog. Kapitalizam je globalan, prodirući u sve zemlje i sve pore društva, pa i svakodnevnog života: njemu se može suprotstaviti samo istinski internacionalan pokret, koji je negacija principa kapitalizma - potekla upravo iz svijeta koji je kapital oblikovao! To je najgori užas buržoazije. Budući socijalistički svijet će zadržati povezanost zemalja i visok stupanj sredstava za proizvodnju, tačnije, biće krajnje otjelotvorenje tih principa: ne-humanost današnjice se dijalektički, sintezom Revolucije, pretvara u humanost.

 "ona tendencija koja izrasta zajedno sa revolucijom, koja je u stanju da predvidi sopstvenu sutrašnjicu, i nakon toga, koja sebi postavlja jasne ciljeve i zna kako da ih ostvari." (Trocki, O politici Komunističke radničke partije Njemačke, govor u Izvršnom komitetu Komunističke internacionale, 24. novembra 1920.)
(Originalni naslov: IMT Rezolucija o trenutnoj situaciji)

 Dramatični događaji u Turskoj, Brazilu i Egiptu su slikoviti dokaz činjenice da smo ušli u potpuno novu globalnu situaciju. Neophodno je da pažljivo ispitamo ove fundamentalne procese kako bismo se suprotstavili tendenciji ka rutinskim tumačenjima.


Od Drugog svjetskog rata, imali smo sedam recesija, ali tekuća je najozbiljnija u istoriji. Tempo oporavka je daleko sporiji nego pri bilo kojem padu u zadnjih nekoliko stotina godina. Pet godina nakon početka krize, svjetska ekonomija je i dalje u glibu recesije i stagnacije.

Oporavak SAD je spor i krhak. Evropa je u dubokoj recesiji. Njemačka, nekada na čelu njenog ekonomskog rasta, je sada na ivici recesije. Slabije ekonomije Južne Evrope su u dubokoj krizi. U međuvremenu, usporavanje kineske ekonomije budi zabrinutost, i takozvane "BRIKS" ekonomije takođe ulaze u krizu.

U Sjevernoj Americi, Evropi i Japanu naći ćemo devedeset odsto ličnog bogatstva. Ako ove zemlje nemaju potrošnju, Kina ne može proizvoditi. A ako Kina ne proizvodi (barem u određenoj mjeri), zemlje poput Brazila, Argentine i Australije ne mogu prodavati svoje sirovine.

Stoga se globalizacija manifestuje kao globalna kriza kapitalizma. Ogromna akumulacija dugova predstavlja ogroman teret na ekonomiji, sprečavajući bilo kakav svrsishodan oporavak. Svugdje se, spuštanjem životnog standarda, smanjuje potražnja i produbljuje kriza.

Pokušaji US Federalnih rezervi da drže kamatne stope niskima i podignu likvidnost ekonomije (“quantitative easing”) pokazali su se beskorisnima u podizanju proizvodnje. Kapitalisti pozamljuju novac po niskim kamatnim stopama i koriste ga za špekulacije na berzama. Koriste ga ili za preuzimanje drugih kompanija, ili za kupovinu dionica u sopstvenim firmama, kako bi podigli njihove cijene. To je objašnjenje berzanskog "buma" u trenutku kada SAD ekonomija raste puževim korakom.

Upumpavanje novca u ekonomiju (u orig. Quantitative easing - primjedba prevodioca) je bila kolosalna kocka. Izračunato je da ne može biti inflacije dok tržišta stagniraju. Stoga su pumpali sve više i više novca u ekonomiju, nadajući se reaktivaciji. Ovo se da uporediti sa narkomanom koji unosi droge u svoj organizam ne bi li bio "high". Ali ovakva politika je podložna zakonu padajućih prinosa. To jest, njena efikasnost jeste podložna, i sve veće i veće količine su potrebne za postizanje istih rezultata.

Monetaristi su (tačno) ukazivali da će, prije ili kasnije, "upumpavanje novca u ekonomiju" završiti u eksploziji inflacije. Ovo će zauzvrat rezultovati naglim povećanjem kamatnih stopa, i novom i još dubljom krizom. Ali, čim je Federalna rezerva objavila svoju namjeru da zaustavi "pumpanje novca", berze širom svijeta su doživjele oštar pad. To nam pokazuje i nervozu buržoazije i ekstremno krhku prirodu "oporavka".

Po svom obimu i globalnom karakteru ova kriza je bez presedana. Tačno je da konačna kriza kapitalizma ne postoji. Ali sama činjenica da se kapitalizam može oporaviti od kriza ne govori nam ništa o specifičnoj fazi kroz koju kapitalizam prolazi.

Pitanje na koje se mora odgovoriti jeste: koliko će kriza trajati? Na koji način će se pronaći rješenje? I po koju cijenu? Neki buržoaski ekonomisti predviđaju da će rješavanje krize eura potrajati dvadeset godina. Dvije decenije pada životnog standarda i asketizma će rezultovati eksplozijom klasne borbe svugdje. Toga se vladajuća klasa plaši.

Ne samo da vladajuća klasa ne može dozvoliti nove reforme; ne može se dozvoliti niti postojanje dostignuća iz prošlosti (ovdje se misli na dostignuća "socijalne države", ostvarena nakon Drugog svjetskog rata - prim. prev.). Tako je recept za klasnu borbu potpun. I tako se suočavamo sa budućnošću dugogodišnjeg, možda i višedecenijskog, pada životnog standarda. Ovo će imati sveobuhvatan uticaj na svijest radničke klase.

Od Turske do Brazila


"Bum" kapitalizma poslužio je maskiranju dubinskih protivuriječnosti društva, ali ih nije uklonio. Dobici ekonomskog prosperiteta nisu ravnomjerno raspodijeljeni. Prema UN, 2% najbogatijih posjeduje više od polovine svjetskog bogastva, dok najsiromašnija polovina svjetske populacije posjeduje jedva 1% tog bogatstva.

Između najsiromašnijih i najbogatijih otvoren je nepremostivi jaz, svugdje. Kako je Marks rekao: "Akumulacija bogatstva na jednom polu je, stoga, istovremeno akumulacija mizernosti, agonije ropskog rada, ignorantnosti, brutalnosti, mentalne degradacije, na suprotnom polu, tj., na strani klase koja proizvodi sopstvene proizvode u formi kapitala." (Kapital, tom prvi, 25:4)

Ovo je ekonomska zaleđina socijalnih eksplozija u Turskoj i Brazilu, koje predstavljaju naglu promjenu situacije. Obje zemlje su posmatrane kao modeli ekonomskog rasta i političke i socijalne stabilnosti. Sada se sve preobrazilo u svoju suprotnost.

Blokada kapitalizma nalazi izraza u naglim skokovima svijesti mase. Nagla i oštra povećanja su neizbježna u ovakvoj situaciji i morami biti spremni za njih. Svugdje tik ispod površine ključa bijes, koji se ispoljava kao masovne eksplozije u Tunisu, Egiptu, Španiji, Grčkoj, Turskoj, Bugarskoj, Rumuniji, Brazilu, i dalje. Rusija, Kina i Saudijska Arabija suočavaju se sa sličnim razvojem situacije.

Ono što gledamo jeste početak svjetske revolucije. Događaji u jednoj zemlji značajno utiču na svijest u drugim zemljama. Moderni metodi komunikacije omogućavaju repliciranje događaja munjevitom brzinom. Revolucija korača od jedne do druge zemlje kao da stare granice više nemaju nikakvog značaja.

Date eksplozije desile su se prilikom niza prividno nepovezanih pitanja, slučajne prirode: plan izgradnje tržnog centra u Istanbulu, i povećanje cijene autobuskih karti u Sao Paolu. No oni su zapravo odraz istog fenomena: nužda se izražava kroz slučaj. Radi se o odrazu kontradikcija koje su se decenijama razvijale u društvu, ispod površine. Jednom kada proces dostigne kritičnu tačku, bilo koji mali incident može pokrenuti mase.

Kapitalistički komentatori su bili potpuno zaprepašćeni dešavanjima u Turskoj. Ali u roku od nekoliko dana slični masovni protesti su protutnjali kroz Brazil, ekonomskog džina Latinske Amerike, izvodeći stotine hiljada na ulice. To su bile najveće demonstracije u zadnjih dvadeset godina. Razotkrili su protivuriječnosti koje su se gomilale u obliku lošeg obrazovanja, zdravstva i neobuzdane korupcije.

Dosada su buržoaziju spasavali nedostatak adekvatne organizacije i vođstva, kao što se najjasnije vidi u slučaju Egipta.

Druga Egipatska revolucija


Periodi oštre klasne borbe će se smjenjivati sa periodima umora, apatije, uspavanosti, pa čak i reakcije. Ali će oni biti tek uvod u novi i još eksplozivniji razvoj situacije, što je jasno pokazano u primjeru Egipatske revolucije.

U Egiptu, nakon mjeseci razočaranja i umora, sedamnaest miliona je izašlo na ulice u dotada neviđenom masovnom ustanku. Bez partije, organizacije ili vođstva, u samo nekoliko dana uspjeli su da zbace omraženu Morsijevu vladu.

Zapadniji mediji pokušali su da ovo okarakterišu kao puč. Ali puč je po definiciji pokret male manjine koja zavjereničkim metodama pokušava da prigrabi vlast iza leđa ljudi. A ovdje imamo revolucionarne mase na ulicama i one su prava pokretačka sila iza događaja.

U svakoj autentičnoj revoluciji osnovni pokreti masa predstavljaju pokretačku snagu. Međutim, za razliku od anarhista, marksisti ne obožavaju spontanost, koja ima svoje jake ali i slabe strane. Moramo razumijeti ograničenja spontanosti.

U Egiptu, mase su mogle preuzeti vlast krajem juna. Zapravo, vlast jeste bila u njihovim rukama, ali nisi bili svjesni toga. Ova situacija podsjeća na februar 1917 u Rusiji. Lenjin je istakao da je jedini razlog zbog koga radnici nisu preuzeli vlast u svoje ruke nije bio plod objektivnih okolnosti, već subjektivnog faktora:
"Zašto ne preuzmu vlast? Strelkov kaže: zbog razloga tog i tog. To je besmislica. Činjenica je da proleterijat nije dovoljno organizovan i klasno svjestan. Mora se priznati: materijalne snage su u rukama proleterijata ali se buržoazija pokazala kao pripremljenija i klasno svjesna. To je monstruozna činjenica, i moramo je iskreno i otvoreno priznati, te reći ljudima da nisu preuzeli vlast zato što su bili neorganizovani i nedovoljno svjesni."
Egipatski radnici i omladina brzo uče u školi Revolucije. Zato je junski ustanak bio širi, dublji i svjesniji od Prve revolucije koja se odigrala prije dvije i po godine. Ali još uvijek im nedostaje neophodno iskustvo i revolucionarna teorija koji bi omogućili brzu i relativno bezbolnu pobjedu Revolucije.

Situacija je klinč u kojem nijedna strana ne može odnijeti potpunu pobjedu. To omogućava vojsci da se izdigne iznad ostatka društva i predstavi kao vrhovni arbitar Nacije, iako je u stvarnosti moć bila na ulicama. Povjerenje koje neki ljudi daju armiji i njenoj ulozi pokazuje ekstremnu naivnost. Bonapartizam je ozbiljna prijetnja Egipatskoj revoluciji (bonapartizam - stanje izjednačenosti klasnih snaga, u kome nijedna ne može uzeti vlast u svoje ruke, i u kome određene institucije - vojska, država, itd. - "samostalno" djeluju balansirajući između klasa, istovremeno najsnažnije napadajući revolucionarnu klasu, što je primorava da se sa vremenom sve više oslanja na staru vladajuću klasu ili njene ostatke - prim. prev.). Ovu naivnost egipatske svijesti će spaliti teška škola života.

Otvoreni kontrarevolucionari, Muslimansko bratstvo, su oboreni sa vlasti, ali zbog ograničenja njene potpuno spontane (tj. neorganizovane) prirode, Revolucija nije preuzela vlast. Sa jedne strane, islamski reakcionari spremaju kontrarevolucionarnu pobunu koja prijeti da gurne zemlju u građanski rat, a sa druge, buržoaski elementi, generali i imperijalisti, manevrišu i pokušavaju da masama otmu pobjedu za koju su se krvavo izborile.

Revolucija je bila dovoljno snažna da ostvari neposredni cilj: zbacivanje Morsija i Islamskog bratstva.  Ali nije bila dovoljno snažna da spriječi krađu plodova pobjede od strane generala i buržoazije. Moraće proći kroz još jednu tešku školu ne bi li dostigla nivo koji je nephodan za promjenu smjera istorije.

U Revoluciji se uči brzo. Da je prije dvije godine postojao egipatski ekvivalent Boljševičke partije Lenjina i Trockog, čak i sa svega osam hiljada članova, koliko su imali u februaru 1917., čitava situacija bi bila potpuno drugačija. Ali takve partije nije bilo. Moraće biti izgrađena u žarištu događaja.

Stratezi Kapitala su duboko uznemireni ovim događajima. Ostavljajući po strani nebitne i slučajne elemente, činjenica je da su ovi pokreti inspirisani i pokrenuti istim stvarima. Pred nama je internacionalni fenomen: tendencija ka svjetskom revolucionarnom pokretu. Uočavamo razvijanje sličnih tendencija i u Evropi.

Kriza evra


Kriza Evrope je najdramatičniji izraz trulosti svjetskog kapitalizma. Radnička klasa je trebala platiti teret krize, podnoseći asketske mjere štednje. Ali voljnost masa za prihvatanje daljih rezova životnog standarda ima svoje konačne granice, i one su dosegnute. U Portugalu, konstantni pritisci na životni standard izazvali su rastuće socijalne i političke tenzije, izražene kroz generalni štrajk i masovne demonstracije koje su gurnule vlast u duboku krizu.

Evro nije uzrok krize, ali svi dalji pokušaji spasavanja istog uslovljavaju usvajanje linije divljačke štednje i rezova ("unutrašnja devaluacija"), koja samo još više produbljuje recesiju. Stoga, nezaposlenost raste, ekonomija propada, porezi ne pomažu, a deficit probija sve granice.

Jaz između Njemačke i slabijih južnih zemalja raste, kao i između Njemačke i Francuske, koja se, zbog svoje slabosti, približava jugu. Njemačka želi da prebaci sav teret krize na pleća slabijih zemalja-članica evrozone, što ozbiljno ugrožava jedinstvo iste. Nije nemoguće da ovaj pritisak eventualno dovede do raspada, ne samo evrozone već same Evropske unije.

Sama mogućnost užasava buržoaziju, ne samo sa ove strane Atlantika, već i u SAD. Raspad EU znači rat valuta, kompetitivnu devaluaciju i trgovinske sukobe, što vodi do još dubljeg zastoja ekonomije, katastrofalnih posljedica na svjetskom planu.

Mnogi ekonomisti sada otvoreno govore o mogućnosti raspada EU. Strahujući od alternative, mogli bi uspjeti, protivu svih šansi, da je održe zajedno, ali čak i ako to i bude slučaj, od prvobitnog projekta neće mnogo ostati.

Klasna borba se intenzivira. Revolucionarne eksplozije su očekivane. Revolucionarni potencijal je najuočljiviji u zemljama poput Grčke, Španije i Italije. Ali Francuska ne zaostaje mnogo, a neredi u Britaniji upozoravaju na mogućnost takvih događaja i na ostrvu u narednom periodu.

Buržoazija se suočava sa ozbiljnim izazovom: moraju ukinuti sve ustupke učinjene u zadnjih pedeset godina.  Ali balans klasnih snaga je vrlo nepovoljan po njih.

U zemljama poput Grčke, moglo bi se reći da je revolucija ušla u svoju prvu fazu. Proces je, naravno, nejednak, razvijajući se brže i intenzivnije u nekim zemljama, posebno u Južnoj Evropi,  i sporije u zemljama koje su stekle rezerve "masti" u prethodnom periodu. Ali proces se svugdje kreće u istom smjeru.

Grčka


U Grčkoj, svjedočimo kretnji ka revoluciji. Radnici i omladina pokazali su izvandrednu odlučnost i volju za borbu, ali još uvijek nisu osmislili program društvenih promjena. Znaju šta žele ali ne znaju kako da te želje i izraze. Sa snažnom marksističkom strujom, Grčka bi bila u zenitu pobune. Ali naše male snage nisu dovoljno snažne da pruže neophodno vođstvo.

Osjeti se privremena uspavanost, jer radnici su odlazili na niz dvadesetčetvoročasovnih štrajkova, jedan za drugim, i nisu ostvarili ništa. No raspoloženje ostaje revolucionarno. Reformistički sindikati i staljinističko vođstvo obuzdava klasu. Ali sukob povodom gašenja državne televizije (ERT), pokazuje da pokret može eksplodirati svakog trenutka. Ništa nije riješeno.

Samarasova vlada je slaba i razjedinjena. Samaras je potpuni empirista. Tetura se od jedne krize do druge, bez i najmanje predstave kuda ide. Vlada je odveć slaba za pokretanje neophodnih koraka. Rascijepljena je i ne može potrajati. Prije ili kasnije, buržoazija će morati predati otrovni pehar Ciprasu i SIRIZI.

Dio vladajuće klase bi nesumnjivo preferirao pomak ka reakciji. Ali znaju da bi to dovelo do građanskog rata, bez zagarantovane pobjede. I tako će poslati radnike u školu reformizma, ne bi li naučili lekciju, koja će biti vrlo bolna. Vlada SIRIZE bi bila suočena sa jasnim izborom: ili raskinuti sa buržoazijom i braniti interes radničke klase, ili kapitulirati pod buržoaskim pritiscima i izvršavati diktate Trojke (izraz koji označava Evropsku komisiju, MMF i Evropsku centralnu banku - prim. prev.). Nema trećeg puta.

Cipras je postao popularan zato što se činilo da zastupa radikalnu politiku, raskid sa Memorandumom, itd. Ali otkako se približava vlasti, sve više i više ublažava retoriku. Pažljivo izbjegava prevelika obećanja kako ne bi zaplašio buržoaziju, i smanjio očekivanja masa.

Međutim, očekivanja će biti visoka. Ako ljevičarska koaliciona vlada, predvođena SIRIZOM, ne uspije da preduzme korake protiv krupnog biznisa, izazvaćeg talas gorkog razočaranja, pripremajući put za vladavinu još desničarskije koalicije, vjerovatno između Nove demokratije i Zlatne zore (Khrysi Agri).

U ovakvim uslovima, Zlatna zora će rasti na desnom dijelu pol. spektruma, a KKE (Komunistička partija Grčke - prim. prev.) na lijevom. U tom periodu, jedna nestabilna vlada će smjenjivati drugu. Lijeve koalicije će smjenjivati desne. Ali nikakva kombinacija parlamentarnih snaga ne može razriješiti krizu.

Grčka vladajuća klasa će oprezno nastaviti, ispitujući stanje kroz postepeno uvođenje reakcionarnih zakona i mjera koje ograničavaju demokratska prava. Pokušaće pomak ka parlamentarnom bonapartizmu prije uvođenja otvorene diktature.

Ali mnogo prije uspjeha reakcije, imaćemo niz socijalnih potresa, koje će postaviti pitanje moći. U takvim okolnostima, revolucionarna tendencija može munjevito izgraditi svoje snage. Na ramenima grčke sekcije leži teška odgovornost, i grčkom pitanju se mora dati ogroman značaj u čitavoj agendi Internacionale.

Svijest


Kontradikcija između nivoa svijesti pokreta i zadataka koje mu istorija nameće može biti razriješena isključivo iskustvom masa.

Svijest obično zaostaje za događajima. Ali ih i može sustići sa "praskom". To je pravo značenje revolucije. Suština revolucije jeste munjevita promjena raspoloženja masa. Eksplozija može buknuti iznenada, bez upozorenja, kada se najmanje očekuje. To je značenje zbivanja u Turskoj i Brazilu.

Kako se kriza produbljuje, raspoloženje masa se mijenja. Svugdje svjedočimo suprotstavljanju politici štednje. Ovo je shvaćeno čak i od strane segmenta buržoazije. Ljudi mogu trpiti samo do određene granice. Ta granica je dosegnuta.

U periodima ubrzanog rasta, uprkos napornom radu i intenzivnoj eksploataciji, mnogi radnici su mogli naći rješenje individualnim potezima, poput prekovremenog rada. Ta opcija više nije moguća.  Samo kroz borbu može se odbraniti trenutni standard, a kamoli omogućiti bolji. Psihologija radnika se suštinski mijenja. Preovladava raspoloženje bijesa i ogorčenosti.

Jedan po jedan, različiti slojevi pristupaju borbi. Tradicionalnom proleterijatu pridružili su se slojevi koji bi ranije bili smatrani srednjom klasom: učitelji, javni službenici, doktori, medicinske sestre, itd.

Međutim, nakon decenija relativnog klasnog mira, radnicima treba inicijalni period "zagrijevanja mišića", poput atletičara koji je "ispao iz forme". Škola masovnih štrajkova i demonstracija je priprema za ozbiljnije stvari. U cjelini, radna klasa može učiti samo iz iskustva.

Pomaljanje krize na obzorju je inicijalno šokiralo radnike, koji je nisu očekivali. U mnogim slučajevima, bili su traumatizirani i nemoćni da reaguju. Ali to se mijenja. U jednoj po jednoj zemlji, radnici i omladina kreću putem borbe, i kroz iskustvo borbe, klasa osjeća sebe kao klasu.

Nakon određenog perioda, sve stare reformističke iluzije će se raspršiti u svijesti radničke klase, koja će se očeličiti u borbi. Prije ili kasnije, ovo će uticati i na masovne radničke organizacije.

Masovne organizacije


Masovne organizacije znatno zaostaju za događanjima. Tridesetih (i sedamdesetih), masovne centrističke tendencije su se brzo razvile u radničkim partijama. Još uvijek nismo u toj fazi. Naprotiv, raspoloženje bijesa koje postoji u masama teško da nalazi bilo kakav odziv u masovnim organizacijama.

Paradoksalno je da su baš te organizacije, stvorene od strane radničke klase zarad mijenjanja društva, postale monstruozne prepreke na putu radničke klase. Dekade kapitalističkog buma su do krajnosti degenerisale ove organizacije, uključujući i političke partije (socijal demokratske i bivše "komunističke" partije) i sindikate.

Dijalektika istorije se surovo osvetila reformistima i staljinistima. U samom trenutku kolapsa kapitalističkog sistema, reformističke vođe čvršće nego ikada drže "tržišta". Potonuće zajedno sa njim. To je recept  budućih kriziranja svih ovakvih organizacija.

U Francuskoj, Holandova izborna podrška je za svega nekoliko mjeseci kolapsirala na najniži nivo još od 1958. U Grčkoj, Pasok je praktično zbrisan. U Italiji, nekadašnja Komunistička partija (PCI) se raspustila, a PRC (Partito della Rifondazione Communista, pokušaj obnove nekadašnje Komunističke partije Italije - prim. prev.)  se naglo raspada, kažnjen od strane radnika zbog izdaja u Prodi koalicionoj vladi. U Španiji, PSOE (Španska socijalistička radnička partija, socijal-demokratskog opredjeljenja, koja je izgubila generalne izbore 2011. - prim. prev.) ne bilježi pomake uprkos nepopularnosti PP (Partido Popular, konzervativna desničarska stranka - prim. prev.) vlade.

U Britaniji, laburističke vođe su preplašene od same mogućnosti da dođu na vlast. Ne bore se za većinu. Ne obećavaju bilo kakve reforme, itd., zato što strahuju da bi to ohrabrilo radnike i sindikate na još više zahtijeva. Njihove opaske nisu upućene radnicima, već šefovima i bankarima, tražeći njihovo odobrenje. Od reformi, došli su do kontra-reformi.

U većini zemalja došlo je do kolapsa ljevice. Lijevi reformisti su beznadežni empiristi, baš kao i desničari. Radi se samo o dvije različite vrste empirizma. Insistiraju na zastarjelim kejnzijanskim konceptima. Niko ne govori o socijalizmu.

Bivše staljiniste istorija kažnjava zbog njihovih zločina. Skrenuli su udesno, naročito posle raspada SSSR-a, i više nisu ni sijenke onoga što su nekada bili. Duboko su skeptični povodom socijalizma i nemaju nimalo vjere u radničku klasu.

Stari staljinisti su barem bili karikatura "prave stvari". Sada su samo blijeda imitacija reformizma. Posljedično, u trenutku kada kapitalizam prolazi kroz tešku krizu, kada ideja komunizma mora privući što veću publiku, pokazali su se nesposobnim u dosezanju radikalizovanih slojeva radnika i omladine. U nekim zemljama su potpuno nestali.

Trocki je rekao da je izdaja implicitna u reformizmu. Ovdje ne govorimo nužno o svjesnoj izdaji već o činjenici da ako neko prihvati kapitalizam, nužno prihvata i zakone kapitalizma. Pod ovim uslovima, jako kritičko raspoloženje će se brzo razviti. U određenoj tački doživjećemo turbulente diskusije u kadrovima i kristalizaciju ljevice.

Reformisti priželjkuju povratak "normalnosti", ali to je utopijski san. Održavanje kapitalizma u epohi njegovog opadanja zahtijeva sveobuhvatan pad životnog standarda. Ove vođe odražavaju prošlost, a ne sadašnjost ili budućnosti. Socijalističke i bivše komunističke vođe više ne uživaju bezuslovnu radničku podršku. Naprotiv, vlada kritički stav, pa čak i  otvoreni skepticizam.

To ne znači, kako sekte zamišljaju, da će ove organizacije jednostavno nestati. Reformisti imaju duboke korijene u klasi i mogu se oporaviti čak i u naizgled nemogućim situacijama. Kada mase traže alternativu, neće se obratiti sektama, već će iznova i iznova iskušavati stare partije i vođe sve dok ih konačno ne odbace i ne počnu tragati za novim političkim smjernicama.

Radnici će iskušavati partije i vođe jedne za drugim u očajničkom pokušaju nalaženja izlaza iz krize. Odbacivaće ih jednu po jednu. Klatno oscilira između ljevice i desnice. Za razliku od tridesetih i sedamdesetih, ljevica u socijaldemokratiji je slaba. Ali kako kriza jača, dolaziće do diferencijacije u masovnim organizacijama.

Brzi uspon SIRIZE u Grčkoj i napredak Melanšona i Fronte de Gauche u Francuskoj indikacije su procesa koji će se u narednom periodu ponavljati u još većoj razmjeri. U oba slučaja, međutim, snage novih ljevičarskih pokreta nisu pale sa neba, već su proizašle iz rascijepa u postojećim masovnim organizacijama (KKE u Grčkoj i Socijalistička partija u Francuskoj).

Socijalističke i komunističke partije će u budućnosti doživjeti niz kriza, koje će stvoriti vrlo povoljne uslove za rast masovnih marksističkih tendencija.

Sindikati


Trocki je rekao da su sindikalne vođe najkonzervativnija društvena sila. Nikada ove riječi nisu bile tačnije. Ali radnici nemaju drugdje da odu. Masovni pokreti se mogu spontano razviti, odozdo, bez vođstva. Radnici će improvizovati raznorazne ad hoc komitete i kampanje.

Anarhisti i sekte posmatraju ove pokrete kao alternativu sindikatima. Ali radnička klasa ne može napustiti sindikate, koji će kasnije biti uključeni u pokret. Ad hoc organizacije imaju svoju ulogu, ali ne mogu nadomijestiti strpljivi revolucionarni rad na transformisanju sindikata.

Većina sindikalnih vođa živi u prošlosti i potpuno su nespremni za period u koji smo ušli. U trenutku kada se kapitalistički sistem svugdje raspada, oni se očajno drže "tržišta" i pokušavaju da ga spasu po svaku cijenu -  pa i na štetu radnika.

Ali masovne organizacije ne egzistiraju u vakuumu. To naročito važi za sindikate.  U izbornom procesu, beznadežni, demoralisani elementi biće odbačeni u stranu i zamijenjeni mlađim, militantnijim ljudima koji su spremni da rizikuju zaposlenje u sučeljavanju sa šefovima i borbi za radnička prava.

Pod pritiskom kadrova, sindikalne vođe će se postaviti na čelo borbe ili će biti odbačeni i zamijenjeni ljudima koji su u dodiru sa članstvom. Sindikati će se iznova i iznova preobražavati u toku borbi.

Pogrešno je misliti da je reformizam, čak i u ovom trenutku, u potpunosti diskreditovan. Mase bi voljele reforme. Ali u ovakvim uslovima, neophodno je boriti se i za najmanje reforme. Naša kritika reformista ne počiva na njihovom zalaganju za reforme, već na činjenici da se ne bore za iste, prihvatajući kontra-reforme - predajom pritiscima krupnog biznisa.

Ka Evropskoj Revoluciji


Prije tri godine "Financial Times" je govorio o "teškim i opasnim vremenima". Ove riječi su se pokazale više nego istinitima. Vladajuća klasa je preplašena socijalnim i političkim efektima krize, kao i mjerama koje je primoravaju da sprovede. Reformističke radničke vođe su ti koji su do sada spašavali situaciju, pokazavši se najvjernijim slugama Kapitala.

Klase se spremaju za odlučni obračun. U sledećih pet ili deset godina svjedočićemo najozbiljnijim sukobima još od tridesetih. Moguće je povući mnoge paralele između sadašnje situacije i tridesetih. Ali tu su i bitne razlike.

Glavna razlika je radikalna izmjena u balansu klasnih snaga. Radnička klasa je sada ubjedljiva većina u svim razvijenim kapitalističkim zemljama i igra ključnu ulogu u zemljama poput Turske, Brazila, Egipta i Indonezije. Prije Drugog svjetskog rata, evropska buržoazija je imala snažan oslonac u seljačkim masama, što djelimično objašnjava uspješnost naglih prelaza ka fašizmu u Njemačkoj, Italiji i Španiji. 

Sadašnji odnos klasnih snaga isključuje mogućnost brzog razriješenja. Sadašnja situacija može trajati godinama, sa usponima i padovima. Pokret će se odigrati kroz niz talasa, kao u Španiji, gdje je Revolucija zapravo počela 1930., talasom štrajkova i demonstracija prije pada monarhije 1931.

U ovakvom revolucionarnom periodu, svi zastoji i porazi su tek uvod u nove potrese, koji će zasijeniti sve prethodne pokrete. Španska revolucija je prošla kroz čitav niz faza, prije nego što je konačno poražena maja 1937. u Barseloni.

U toku tih sedam godina periodi značajnog revolucionarnog napretka, poput deklaracije republike 1931., smjenjivali su se sa periodima razočarenja, očaja čak. Bilo je strašnih poraza, poput poraza Asturijske komune 1934., pa čak perioda najcrnje reakcije, poput Bienio Negro (Dvije crne godine), 1933.-1935.

Sličan proces se danas odigrava u čitavoj Evropi, bržim ili sporijim tempom, manjim ili većim intenzitetom. Grčka je najslabija karika u lancu evropskog kapitalizma, ali postoji mnogo slabih karika. Proces u Grčkoj je odmakao dalje nego bilo gdje drugdje, ali samo pokazuje, osobito oštroj formi, šta će zadesiti i ostale evropske zemlje.

Francuski štrajk maja 1968. je bio najveći u istoriji. Ali, na mnogo načina, bio je i lakouman događaj. Nakon dekada prosperiteta mladost je odlikovala određena doza naivnosti. U daleko težim današnjim uslovima, ova vrsta kvazi-anarhističke djetinjarije će se raspršiti u svijesti omladine. Ova generacija će biti očeličena, i borbe će biti teže i brutalnije.

Strategija i taktika


Strategija i taktika nisu isto. Opšte razumijevanje procesa jeste neophodno, ali konkretna i praktična primjena istog može biti različita u svakom datom trenutku, i taktika katkada može biti čak i oprečna strategiji.

Shvatamo da će se, u određenoj fazi, oštra polarizacija društva manifestovati kroz podjele masovnih organizacija, počevši sa sindikatima.

Potresi su neizbježni. Ali bez vođstva, neće biti dovoljni. Pokret okupiranja trgova u Španiji je dostigao ogromne razmjere, ali nije ostvario ništa i brzo se ugasio. Snage marksizma su odveć male da bi odredile ishod takvih masovnih pokreta. U većini zemalja, ograničene su na propagandni nivo. Ali moramo biti spremni.

Moramo spremiti inteligentne i prikladne tranzicionalne zahtijeve pri svakoj fazi. Ali, u trenutnim uslovima, to nije dovoljno. Aktivno učestvujući u svakoj borbi (štrajkovi, generalni štrajkovi, masovne demonstracije, itd.), moramo pažljivo objašnjavati da samo radikalni prekid sa kapitalizmom može riješiti probleme.

Nacionalizovana planska ekonomija može riješiti nezaposlenost momenalnim uvođenjem šestočasovnog radnog dana, četiri dana rada nedeljno, bez smanjenja plate. U našoj propagandi naglasak mora biti na kolosalnim gubicima proizvodnje zbog nezaposlenosti miliona, i posljedicama koje trpe žene, djeca, itd.

Istovremeno, moramo naglasiti ogromni proizvodni potencijal novih tehnologija: informacije, kompjuteri, "just in time" proizvodnje (pokušaj poboljšanja performansi računara - prim. prev.), robota, itd. Ako bi se racionalno koristili, to bi značilo da će ljudi raditi manje, a ne više, za zadovoljenje svojih potreba.

Moramo dosegnuti najrevolucionarnije elemente i podučiti ih idejama marksizma. U revolucionarnoj situaciji mala grupa sa ispravnim idejama može brzo narasti - kvalitet postaje kvantitet i kvantitet postaje kvalitet. Zadatak je, stoga, izgraditi marksističke snage sa jednom hitnošću koja se pri ovoj fazi uglavnom ne može pronaći kod masovnih reformističkih organizacija. Omladina se naročito brzo radikalizuje i otvorena je ka revolucionarnim idejama.

Protivuriječnost između nivoa svijesti masa i zadataka koje istorija postavlja može se riješiti samo sticanjem iskustva velikih i eksplozivnih događaja. Ali oni se podrazumijevaju u datoj situaciji. Biće oštrih skretanja i naglih promjena, naročito u svijesti.

U prošlosti, revolucionarne ideje su skeptično dočekivane. Ali sada ih ljudi sami traže. U Grčkoj, 63 procenta stanovništva kaže da želi suštinsku promjenu u društvu, dok 23 odsto želi revoluciju. Izuzetne brojke: u suštini, 86 odsto stanovništva smatra revoluciju svojim spasenjem.

Moramo prihvatiti ideju fundamentalne promijene situacije, i osjećaj hitnosti u građenju revolucionarne organizacije. Suočimo se sa inertnošću. Prije svega, posvetimo posebnu pažnju teoriji i političkom obrazovanju, bez kojih smo ništa.

Mogućnosti su velike. Prije svega, imamo svježe mase aktivirane omladine koje tragaju za idejama marksizma, ne sutra ili prekosutra, već upravo sada. Moramo ih naći, stupiti u dijalog i pridobiti ih idejama marksizma.

London, 11. jul 2013.

Preveo: L.B.